Jednom davno čovjek po imenu Faraz je živio u Siriji, u gradu koji se i danas zove Damask. Tijekom svog života, Faraz je uspio uštedjeti veliku svotu novca. Ali kako je već dugo vremena bio svjestan teškog tereta siromaštva i bojeći se da bi mogao izgubiti svoje bogatstvo zbog raznih poteškoća, jedne je noći odnio svoj novac iz grada i zakopao ga pod drvo.

Sljedećeg poslijepodneva počela mu je nedostajati prisutnost njegovog zakopanog blaga pa je otišao do stabla kako bi osvježio oči pogledom na njega. Ali kad je prekopao zemlju u podnožju stabla, otkrio je da zakopanog blaga više nema!

Iznenada je jutarnja sreća uronila u večer gorčine i razočaranja. Posramljen, nije znao kojem prijatelju da povjeri svoj gubitak. Svakim danom praznina u njegovom srcu i njegovoj budućnosti samo se produbljivala.

Jednog je dana otišao nekim poslom jednom učenom i mudrom čovjeku iz grada koji mu je rekao: “Već nekoliko dana primjećujem žalosnu promjenu u tvom zdravlju, prijatelju. Ne znam uzrok, niti znam kakav ti se trn nesreće zabio u srce.”

Faraz je plakao suzama tuge. On je odgovorio: “O, to je izdaja sreće! Zaista nosim teška srca i veliku tugu. Ipak, kad bih vam to otkrio, vjerojatno ne bi bilo od koristi, a moglo bi vas čak i gurnuti u tugu.”

Učeni čovjek je rekao: “Budući da su srca dobrih prijatelja poput zrcala, jedno drugom odaju i primaju tajne, potrebno je u svakom trenutku da jedni drugima govore o svim nevoljama u koje bi mogli zapasti, kako bi zajedno mogli poduzeti sve potrebne korake.”

Faraz je uzdahnuo. “Dragi prijatelju, imao sam nešto zlata, bila je to moja životna ušteđevina. U strahu da bi ga neko mogao ukrasti, odnio sam ga na određeno mjesto i zakopao pod drvo. I kad sam ga sljedeći dan posjetio, nije ga bilo!

Učeni se čovjek uzbunio. “Zaista, žao mi je! Ovo je doista ozbiljna dilema.” Zastao je. “I bojim se da bi moglo biti teško ući na trag tvome zlatu. Reci mi, prijatelju moj, može li biti da te netko vidio kad si zakopavao svoje blago?”

“Sasvim sam siguran”, tužno je odmahnuo glavom Faraz, “da me nitko nije vidio.”

“Ili je možda”, rekao je mudrac, “u danima nakon što ste zakopali svoje blago, netko prolazeći primijetio nešto drugačije u vezi sa zemljom i zapitao se što je tamo moglo biti svježe zasađeno?”

“Ali bio sam tako oprezan!” – stenjao je nesretnik. — Rupu sam zatrpao istom zemljom tako dobro da nitko osim mene ne zna da je ikad išta poremećeno.

“Je li nešto ostalo, možda komadić tkanine ili nešto što bi vam dalo naslutiti tko je mogao biti tamo?”

“Ništa nije ostalo!” Faraz je suspregnuo svoju tugu.

Prijatelj je tiho rekao: “Ne mogu zamisliti da imaš neprijatelja ili nekoga tko ti želi nauditi.”

– Ne mogu ni ja! povikao je Faraz u očaju. – A osim toga, nitko nije ni znao da ga imam.

“Pa dobro, prijatelju”, rekao je učeni čovjek, “daj mi deset dana da razmislim o situaciji. Može biti da će mi nešto novo i važno pasti na pamet.”

Učeni čovjek sjedio je deset dana kako bi meditirao o situaciji. Ali nakon što je preispitao sve mogućnosti koje je mogao zamisliti, nije mogao osmisliti nikakav plan. Desetog dana sreli su se na ulici i on je s tugom rekao Farazu: “Iako sam deset dana marljivo ronio i pretraživao dubine svog uma, nisam uspio uhvatiti dragocjeni biser mudrog plana. Jao, mogu se samo nadati da ćeš jednog dana, nekako, biti nadoknađen za svoje blago!”

Tako su razgovarali kad ih je na ulici sreo luđak i upitao: “Pa, dečki moji, čemu tolika vaša tajna?”

Učeni se čovjek okrene Farazu. “Hajde, povežimo naš slučaj s ovim ludakom i vidimo hoće li neki cvijet procvjetati u njegovim mislima.”

Faraz je rekao: “Dragi prijatelju, kad ti, uza sve svoje znanje i mudrost, nisi mogao osmisliti plan nakon deset dana meditacije, kako možemo očekivati ​​bilo kakvu pomoć od ovog nesretnika, koji čak i ne zna je li dan ili noć?”

Reče učeni čovjek: “Ne znamo šta bi nam mogao reći. Ali ti znaš da najluđi kao i najmudriji imaju ideje, a primjedba, možda nasumično izgovorena, često daje trag kojim se može postići željeni cilj.”

U međuvremenu je mali dječak primijetio ludog momka. Zastavši kako bi promatrao njegove ludorije, dječak je prišao skupini.
Dvojica prijatelja objasnila su luđaku svoj slučaj. Nakon što je neko vrijeme bio udubljen u razmišljanje, primijetio je: “Onaj koji je uzeo korijen tog drveta za lijek uzeo je i zlato”, a zatim im je okrenuo leđa i otišao svojim putem.

Međusobno su se savjetovali o značenju luđakova opažanja, kad je maleni dječak upitao kakvo je to drvo. Faraz al-Zayn je odgovorio da je to drvo žižule. Tada je dječak rekao: “Ovo je prilično jednostavna stvar. Pitajte sve liječnike u gradu kojem su bolesniku kao lijek prepisali korijenje žižule.”

Učeni čovjek bio je impresioniran dječakovim oštrim umom, a također i sretnom mišlju ludog čovjeka. Budući da je bio vrlo dobar poznavatelj svih gradskih liječnika, raspitivao se sve dok mu jedan od njih nije rekao da je prije dvadesetak dana prepisao lijek za trgovca po imenu Hodža Samander, koji je bolovao od astme, lijek koji može se dobiti samo iz korijena stabla žižule.

Učeni čovjek je otkrio gdje trgovac živi, ​​otišao do njegove kuće i ovako mu se obratio: „Ah, Hodža, hvala Bogu da si ozdravio, a trebalo bi da vratiš ono što si našao u podnožju žižule, jer njegov vlasnik je vrijedan čovjek i to je bilo njegovo jedino vlasništvo.”

Trgovac je priznao: “Istina je. Našao sam ga i kod mene je. Ako mi kažete količinu zlata, predat ću vam ga u ruke.” I tako je Faraz al-Zaynovo izgubljeno blago vraćeno Farazu.

Poslušajte Audio Priču Zakopano blago!